Počevši s Keplerom, odlučujućim događajem koji je u pozadini perikope o mudracima drži se triputna konjunkcija Jupitera i Saturna u znaku Ribe „životinjskoga kruga“ u 747. godini od osnutka Rima, tj. 7.  pr. Kr.

Ako se triputna konjunkcija Jupitera i Saturna uopće može očekivati otprilike svakih 200 godina, onda se ona u znaku Ribe u povijesnom vremenu osim 7. godine pr. Kr. dogodila još samo jedanput, godine 861. pr Kr. 

No nasuprot tom datumu, konstelacija je godine 7. pr Kr. obilježena i time što je proljetna točka iz zviježđa Ovna već bila ušla u zviježđe Ribe, te je time započelo ne samo novo doba nego i prvi put u cjelokupnoj povijesti čovječanstva i nova „platonska godina“. Ta situacija vremenskog obrata, koji se naznačuje, apsolutno je jedanputna.      

Postoje tablice astronomskih proračunavanja iz Babilona (British Museum), napisanih klinastim pismom, koje su ispitane i rekonstruirane u planetariju.      

Izraz  „mudraci s Istoka“ upućuje na Babilon. Babilonci su za godinu 7. pr. Kr. izračunali da će se „njihova“ zvijezda – Jupiter, zvijezda njihova najvišeg Boga – približiti Saturnu s Istoka da bi se s njime u znaku Ribe susrela na jedincat način. Da su oba iste večeri, 21. Ulula (=15 rujna 747. od osnutka Rima), trebala imati svoj večernji izlazak i da su se, kako pokazuje rekonstruirano babilonsko računanje, od večeri do jutra zajednički kretali nebom već je bio događaj neobično rijetke vrijednosti. Pritom se Jupiter – to znamo na temelju njegove blizine Suncu u prostornoj putanji – pokazao kao blistavi vladar u najvećem mogućem sjaju.

Sredinom studenoga oba su zajedno imali svoje zapadno mirovanje  i to kod Riba 15°, manje od 1° udaljeni jedan od drugoga. Na Izrael upućuje i mjesna odrednica konjunkcije, i to na temelju astrološke geografije raširene u starini. Kao mjesto zbivanja na koje upućuje „zvijezda“ nudio se samo Jeruzalem, gdje je vladao kralj Herod. Jupiter i Saturn ostaju stajati upravo u onome kraju neba koji se povezivao s Palestinom, zemljom obećanja.

Večernji izlazak kao nebeski znak, kako su držali mudraci, rođenja od Boga poslana kralja iz židovskoga naroda i večer zapadnog mirovanja.

Sada više ne predstavlja teškoću to što se u perikopi o mudracima govori samo o jednoj zvijezdi, naime, o Mardukovoj zvijezdi Jupiteru. Njegov se put slijedi.

Mudraci su se po svojem dolasku pozivali jedino na to da su vidjeli izlazak zvijezde koji su promatrali kao znak židovskoga kralja, koji na poseban način zavrjeđuje štovanje. Zvijezda, čiji su izlazak mudraci promatrali na posljednjem dijelu puta – od Jeruzalema do Betlehema – išla je pred njima i zastala na mjestu gdje je bilo dijete.

Mirovanja zvijezde upućuje na svjetlosnu zodijakalnu kuglu koja je, prema astronomskom računanju 12. studenoga 7. pr.Kr. od nastupa potpune pomrčine u 18,45 sati do oko 22,00 sata mjesnoga vremena „poput zrake reflektora tako reći isijavala iz Jupitera, Mesijine zvijezde“, i neobičnom postojanošću stalno upućivala na isto mjesto. Zvijezda, koju su mudraci vidjeli kako izlazi, išla je pred njima do mjesta gdje je bilo dijete i ondje zastala.

Ovdje je u konačnici izraženo to da je posrijedi čudesno pokazivanje puta kojim je Bog vodio mudrace kozmičkim znakovima kao i obaviješću pismoznanaca.