Lijep primjer poimanja astralnih fenomena kao „nebeskih slova“ jest uvođenje našega računanja vremena poslije Kristova rođenja od učenoga monaha Dionizija Malog (Dionysius Exiguus) u 6. stoljeću.

Početak našega računanja vremena, dakle godinu Kristova rođenja koju se povijesno ne može (najvjerojatnije – 7. godina p.n.e.) točno odrediti, Dionizije nije utvrđivao na temelju povijesnih proučavanja.

On je astronomski izračunao da 25. ožujka godine prije računanja vremena koje je on uveo, nije bio samo početak proljeća nego i mladi mjesec i nedjelja, početak jednoga novog tjedna. U tom je trostrukom početku Dionizije vidio kozmičku signaturu za Isusovo začeće, kao početak njegova utjelovljenja, i kako piše, „početak naše nade“.

Dan 25. prosinca, koji potom slijedi, dan zimskog solsticija u staromu rimskom kalendaru, koji se već tada slavio kao svetkovina Božića, „kada dan počinje rasti“, kako piše Dionizije, za njega je bio dan Isusova rođenja, a godina koja tada započinje jest godina 1. našega brojanja poslije Kristova rođenja do danas.