Učenje jezika kozmosa

Broj od četiri elementa povezuje se s grčkim filozofom Empedoklom. Vatra, zrak, voda i zemlja ovdje su shvaćeni kao „elementarni“ građevni kamenovi od kojih je oblikovan sav svijet. Oni, dakle, nisu istovjetni s onim što mi u svojemu svakodnevnom jeziku shvaćamo pod tim pojmovima. „Element“ se ne uporabljuje ni u kasnijem značenju današnje kemije, nego je tako reći praslika, u konačnici duhovna stvarnost. 

Na temelju različitih izmiješanih odnosa elemenata nastaju različiti temperamenti, u kojima uvijek dominira jedna od temeljnih tvari. Tako čovjek – na temelju makrokozmičke i mikrokozmiče podudarnosti – na neki način u sebi zatječe elemente kao iskonsko iskustvo: svatko zna što je „vatrena glava“ – kod koje je sve tako reći „grozničavo“ – ili koliko je za duh karakterističan bistar i nepomućen zrak; isto tako, da tiha voda brjege dere ili da netko u svojoj tromosti može stajati kao „čvrsto uzidan u zemlju“.

Uvijek treba imati na umu da sve slike iskonskoga ljudskoga iskustva imaju više lica i da su dvoznačne. Ove se temeljne tvari nikada ne pojavljuju same za sebe. Njihov se međusobni odnos određuje četirima kvalitetama: „topao i hladan“, „suh i vlažan“. 

Taj nauk o elementima ne povezuje međusobno samo „gore“ i „dolje“ nego i čovjeka poima u njegovu psihosomatskom jedinstvu, koje je novovjekovna medicina dugo vremena bila izgubila iz vida. Ljudi somatski različito reagiraju na psihičke teškoće: glavoboljom, probavnim organima, stezanjem u prsima, teškoćama sa srcem ili krvotokom. Astrologija te razlike izriče time što organima i udovima ljudskoga tijela dodjeljuje po jedan znak „životinjskoga kruga“ i jedan planet, a time istodobno i jedan element.

U taj sustav nije uvršten samo čovjek „dolje“ na zemlji nego i sva živa i neživa priroda. I životinje, biljke i minerali u različitim su mješavinama obilježeni elementima. Na tome se temeljilo srednjovjekovno korištenje iscjeliteljske snage prirode. 

Čovjek je bolestan jer je kozmička igra sila ušla u stanje nereda, jer je rascijepljena i raspada se cjelina, a čovjek se nalazi u vrtlogu te dezintegracije. Stoga se izlječenje sastoji u vraćanju toga kretanja. Čovjek u samomu sebi ima i nebo i zemlju, a ipak je jedan jedini oblik, i u njemu je sve već skriveno prisutno. Tražiti izlječenje zahtijeva da se pođe putem reintegracije, da se pojedine elemente u čovjeku, u skladu s njihovim izvornim određenjem, ponovno usmjeri na služenje cjelini. Stoga je važno vidjeti da elementi kao slike ljudskoga iskonskog iskustva imaju više lica i da su dvoznačni. 

„Vatra“ može značiti toplinu koja daruje život, ali i žegu koja uništava sav život; postoji vatra oduševljenja kao i vatra u kojoj sve sahne; žar vatre može značiti uništenje, ali i očišćenje; njezin plamen osvjetljuje tamu, ali može i zaslijepiti. „Zrak“ može izražavati jasnoću duha, koji se iz maglovitih nizina uzdiže u visinu, ali i površnost i nestalnost. U „vodi“ se odražava neistraživa dubina duše, ali i njezina mušičavost u izmjeni plime i oseke; ona može dovesti do procvata života, ali i utopiti, preplaviti, progutati. „Zemlja“ znači ukorjenjenje, povezanost s pratemeljem života, zaštitu špilje, ali isto tako i truljenje i grob smrti, vrata u podzemni svijet. 

Put reintegracije zato uvijek znači i proces očišćenja, u kojemu sile koje uništavaju život preobražavaju u povećanu vitalnost. Taj se put čovjeku pokazuje u intuitivnom promatranju njegova unutarnjeg svijeta, u silaženju u vlastitu dubinu. Bez takva „ulaženja-u-sebe“ nema izlječenja. Proces pročišćenja je put na kojemu se preko spoznaje sama sebe i očišćenja mora napredovati prema pomirenju, integraciji, spasenju. Otuđenje od vlastite prirode iznutra povezano je se s otuđenjem od Boga.